Djeca imaju urođenu želju za istraživanjem, znatiželjni su i žele što brže upiti informacije o svijetu oko sebe. Posebno je ta želja izražena dok su još sasvim mali, još u predškolskom razdoblju. Tada postavljaju milijun i jedno pitanje, maštoviti su, uče cjelovito i iskustvo stječu kroz igru. Primaju razne informacije putem osjetila i mijenjaju ih u nove vještine i znanja, povezuju s emocionalnim iskustvom i razmišljanjem. (BASTL, 2021.) Tu znatiželju trebaju poticati odgajatelji, učitelji i roditelji. Treba im pružiti što više izravnih iskustava kako bi im pomogla da razumiju svijet. Pojedina istraživanja, pokazala su kako i dalje u svakodnevnim školskim aktivnosti, dominiraju individualizam i kompetitivnost, a takva atmosfera, uglavnom, nema pozitivan utjecaj na razvoj kompetencija učenika niti motivaciju za učenjem. (Knežević, S. i Kovačević, B, 2011.)
Kada rješavamo probleme uključujemo sva osjetila, osluškujemo zvukove, vizualno opažamo pojave i reakcije, dodirujemo predmete, primamo podražaje putem kože. Kroz interakciju s drugom djecom i odraslima, djeca dobivaju nove informacije koje utječu na njihove stavove, načine razmišljanja, te stvaraju nove strategije rješavanja problema. (BASTL, 2021.) Kako raste njihovo iskustvo, tako stvaraju sve jasniju sliku o svijetu oko sebe i razvijaju kritičko razmišljanje.
Interaktivno učenje bazira se na suradnji, rad u grupi ili u paru. Uspostavlja se ravnopravnost među sudionicima, razvija se povjerenje i tolerancija prema onima s kojima učimo i radimo. Vještina rada u grupi nije urođena, stoga se ona treba razvijati. Pokazalo se, učenici bolje savladavaju kurikulum i motiviraniji su kada rade u grupi, nego kad su sami. Izvori motivacije su: timski rad, učenje kako bismo pružili i primili pomoć, zajedničko učenje kako bismo pronašli nove metode pamćenja naučenog, rješavanje problema, međusobno objašnjavanje i pojašnjavanje za vrijeme učenja. (Knežević, S. i Kovačević, B, 2011.)
Prirodoslovno učenje važno je za razvijanje vještina postavljanja pitanja i pronalaženja odgovora na njih. Primjenjivanje takvog učenja u predškolskoj dobi produbljuje zanimanje djeteta za prirodu, ali treba imati na umu da se svako dijete razvija svojim tempom. „Djeca dopunjuju svoje znanje o nepoznatom prikupljanjem informacija, provođenjem pokusa, eksperimentiranjem, mjerenjem itd. Ocjenjuju obavljeni posao, pronalaze korisnost rezultata i predstavljaju rezultate.“ (BASTL, 2021.) Tako dijete nesvjesno razvija vještine formuliranja koncepta, znanstvenog i kritičnog razmišljanja, te rješavanja problema. Osim toga, razvijaju svoju kreativnost i domišljatost.
Kada istražujemo, izrađujemo plan rada, formiramo tim, dijelimo zadatke. Postavljamo pitanja i hipoteze koje pokušavamo dokazati ili osporiti. Razmišljamo o resursima koji su nam potrebni. Teorijska znanja primjenjujemo u praksi, provodimo svoj plan u djelo i u konačnici izvještavamo o pronađenom. Za uspješno učenje moramo stvoriti uvjete koji će djecu potaknuti, a učitelji i odgajatelji su tu kako bi pratili znanje djece u grupi, da prepoznaju njihove karakteristike i interese te da ih ohrabre i pomognu. Ono znači, kako je potrebno i njima (učiteljima i odgajateljima ) pružiti potrebna znanja, osigurati dodatna obrazovanja i resurse kako bi bili na taj način kompetentni za rad s djecom.
Ako istraživački rad primjenjujemo, primjerice, na književnost, treba prvenstveno imati na umu da razumijevanje teksta će biti znatno drugačije u odnosu učenika i profesora. Međutim, interaktivno učenje i podučavanje temelji se na interpretaciji te razmjeni informacija kako bi se steklo bolje znanje. Profesor ima prednost jer ima širi opseg znanja i iskustva, međutim, dječje uže znanje ostavlja prostora za stvaranje novih perspektiva razumijevanja književnosti. Profesor ima razvijeno kritičko razmišljanje i može ga koristiti u moderiranju učenika, a da pritom poštuje dječju slobodu i mišljenje, jer je cilj da dijete aktivno sudjeluje u interaktivnom radu. U ovom pristupu, zadatak učitelja je organizacija nastave tako što će stvoriti pozitivno ozračje, gdje će svaki učenik, prema svojim željama i mogućnostima, prikazati svoje stajalište o pročitanom djelu, odnosno da postoji inkluzivnost učenika s različitom razinom znanja i vještina, te su učenici spremni čuti različita mišljenja i mogu raspravljati o njima. (Knežević, S. i Kovačević, B, 2011.)
Interaktivno učenje omogućuje stjecanje kvalitetnog znanja i povećava motivaciju djece za učenjem. Temu sagledavamo iz svih mogućih kutova i uključujemo sva osjetila te ju možemo rascjepkati na više manjih cjelina, što će omogućiti bolje razumijevanje problema. Učitelji i odgajatelji imaju odgovornost moderirati nastavu i usmjeravati učenike kako bi došli do kvalitetnog rješenja, no moraju imati na umu da ne uče sva djeca jednako. Rad u grupi motivira učenike da si međusobno pomažu i uče jedni od drugih, a učitelj ima zadatak prepoznati kvalitetnu dinamiku pojedinog učenika pri sastavljanju grupa, kako bi i oni učenici koji možda sporije uče mogli sudjelovati u radu i iskazati svoje interese i znanje. Ova metoda možda neće uvijek biti primjenjiva, ali njeno povremeno uključivanje u plan nastave ojačat će interes učenika za pojedinu temom. Interaktivnim učenjem učenici stječu vještine planiranja, samostalnog rada i nove metode učenja koje će moći primjenjivati u drugim područjima.
Literatura
Bastl, D. (2021.). UČENJE ISTRAŽIVANJA U PRVOM RAZREDU. Varaždinski učitelj, 4(6), 387-392. Dohvaćeno iz https://hrcak.srce.hr/255214
Knežević, S. i Kovačević, B. (2011.). INTERAKTIVNO UČENJE I KOMPETENCIJE UČENIKA U NASTAVI KNJIŽEVNOSTI. Metodički obzori, 6(13), 83-92. doi:https://doi.org/10.32728/mo.06.3.2011.06
